1 One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. 2Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio.

3I klicahu jedan drugome: Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!

4Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.

5Rekoh: Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!

6Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; 7dotače se njome mojih usta i reče: Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.

8Tad čuh glas Gospodnji: Koga da pošaljem? I tko će nam poći? Ja rekoh: Evo me, mene pošalji!

9On odgovori: Idi i reci tom narodu: 'Slušajte dobro, al' nećete razumjeti, gledajte dobro, al' nećete spoznati.'

10Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio.

11Ja rekoh: Dokle, o Gospode? On mi odgovori: Dok gradovi ne opuste i ne ostanu bez žitelja, dok kuće ne budu bez ikoga živa, i zemlja ne postane pustoš,

12dok Jahve daleko ne protjera ljude. Haranje veliko pogodit će zemlju,

13i ostane li u njoj još desetina, i ona će biti zatrta poput duba kad ga do panja posijeku. Panj će njihov biti sveto sjeme.