2Zar mi je i danas tužaljka buntovna? Teška mu ruka iz mene vapaj budi:

3o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja,

4pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi.

5Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao!

6Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša.

7U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.

8Na istok krenem li, naći ga ne mogu; pođem li na zapad, ne razabirem ga.

9Ištem na sjeveru, al' ga ne opažam; nevidljiv je ako se k jugu okrenem.

10Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k'o zlato ću izići!

11Noga mi se stopa njegovih držala, putem sam njegovim išao ne skrećuć';

12slušao sam nalog njegovih usana, pohranih mu riječi u grudima svojim.

13Al' htjedne li štogod, tko će ga odvratit'? Što zaželi dušom, to će ispuniti.

14Izvršit će što je dosudio meni, kao i sve drugo što je odlučio!

15Zbog toga pred njime sav ustravljen ja sam, i što više mislim, jače strah me hvata.

16U komade Bog mi je srce smrvio, užasom me svega prožeo Svesilni,

17premda nisam ni u tminama propao, ni u mraku što je lice moje zastro.