1 Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu: 2Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene. 3A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve. Siđe u Jafu i nađe lađu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se da otplovi s njima u Taršiš, daleko od Jahve.

4Ali Jahve podiže na moru silan vjetar i nastade nevrijeme veliko na moru te mišljahu da će se lađa razbiti. 5Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, i da bi je olakšali, stadoše iz lađe bacati tovar što bijaše u njoj. Jona pak bijaše sišao na dno lađe, legao i zaspao tvrdim snom. 6Zapovjednik lađe pristupi mu i reče: Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svojega! Možda će nas se sjetiti Bog taj da ne poginemo.

7Potom rekoše jedni drugima: Hajde da bacimo ždrijeb da vidimo od koga nam dođe ovo zlo. Baciše ždrijeb i pade ždrijeb na Jonu. 8Oni mu onda rekoše: Kaži nam: zbog koga nas ovo zlo snađe, kojim se poslom baviš, odakle dolaziš, iz koje si zemlje i od kojega naroda? 9On im odgovori: Ja sam Hebrej, i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju.

10Ljudi se uplašiše veoma i rekoše mu: Što si to učinio! Jer bijahu doznali da on bježi od Jahve - sam im je to pripovjedio. 11Oni ga zapitaše: Što da učinimo s tobom da nam se more smiri? Jer se more sve bješnje dizalo. 12On im odgovori: Uzmite me i bacite u more, pa će vam se more smiriti, jer znam da se zbog mene diglo na vas ovo veliko nevrijeme. 13Ljudi uzeše veslati ne bi li se primakli kopnu, jer se more sve bješnje dizalo protiv njih. 14Tad zazvaše Jahvu i rekoše: Ah, Jahve, ne daj da poginemo zbog života ovoga čovjeka i ne svali na nas krv nevinu, jer ti si Jahve: činiš kako ti je milo.

15I uzevši Jonu, baciše ga u more - i more presta bjesnjeti. 16Tada velik strah Jahvin obuze ljude te prinesoše žrtvu Jahvi i učiniše zavjete.

17 Jahve zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu. Tri dana i tri noći ostade Jona u ribljoj utrobi.