2K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bježi ne zastajuć'.

3Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš?

4Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!

5Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,

6skini s njega pogled da počinut' može, poput najamnika da svoj dan uživa.

7TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.

8Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasuši u prahu,

9oćutjevši vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.

10Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?

11Može sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isušit posvema',

12al' čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.

13O, kad bi me htio skriti u Šeolu, zakloniti me dok srdžba ti ne mine, dÓati mi rok kad ćeš me se spomenuti,

14- jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.

15Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaželio si se djela svojih ruku.

16A sad nad svakim mojim vrebaš korakom, nijednog mi grijeha nećeš oprostiti,

17u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.

18Vaj! K'o što se jednom uruši planina, k'o što se hridina s mjesta svog odvali,

19k'o što voda kamen s vremenom istroši, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako uništavaš nadu u čovjeku.

20Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.

21Djecu mu poštuju - o tom ništa ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmišlja.

22On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tuži zbog svojeg života.