1 Opet stadoh promatrati sva nasilja koja se čine pod suncem, i gle, suze potlačenih, i nikog nema da ih utre; i nasilje iz tlačiteljske ruke, a zaštitnika niotkuda. 2Zato sretnima smatram mrtve koji su već pomrli; sretniji su od živih što još žive. 3A od obojih je sretniji onaj koji još nije postao, koji nije vidio zlih djela što se čine pod suncem.

4Nadalje iskusih da svaki napor i svaki uspjeh pribavlja čovjeku zavist njegova bližnjeg. I to je ispraznost i pusta tlapnja. 5Bezumnik prekriži ruke i izjeda sebe. 6Bolja je puna šaka u miru nego obje pregršti mučna rada i puste tlapnje.

7I još jednu opazih ispraznost pod suncem: 8Čovjek potpun samac - bez sina, bez brata, i opet nema kraja njegovu trudu; oči mu se ne mogu nasititi blaga; a ne misli: za koga se mučim i uskraćujem dobro sebi? I to je ispraznost i zla briga.

9Bolje je dvojici nego jednome, jer imaju bolju plaću za svoj trud. 10Padne li jedan, drugi će ga podići; a teško jednomu! Ako padne, nema nikoga da ga podigne. 11Pa ako se i spava udvoje, toplije je; a kako će se samac zagrijati? 12I ako tko udari na jednoga, dvojica će mu se oprijeti; i trostruko se uže ne kida brzo.

13Bolji je mladić siromašan a mudar nego kralj star a lud, koji više ne zna za savjet. 14Jer mladić može izići iz tamnice i postati kraljem, iako se rodio kao prosjak u svom kraljevstvu. 15Opazih kako svi koji žive i hode pod suncem pristaju uz mladića, uz nastupnika koji ga naslijedi. 16On stupa na čelo bezbrojnih podanika i kasniji se naraštaji ne mogahu zbog njega radovati. I to je zacijelo ispraznost i pusta tlapnja.